Astmatski napad

Astma se prema težini simptoma dijeli na blagu, umjerenu, tešku i vrlo tešku trajnu astmu. Najteži oblik astme je astmatski napad (lat. status asthmaticus), koji se naziva i akutna teška astma. To je akutno, izrazito pogoršanje astme, koje ugrožava život bolesnika, sa smrtnim ishodom od oko 5%, a liječenje se provodi bolnički u jedinici intenzivnog liječenja. Ranije se astmatski status označavao kao astma, koja, uprkos liječenju, neprekidno traje više od 24 sata, a danas kao teška opstrukcija bronhija, koja se niti nakon 60 minuta nakon započinjanja liječenja, ne poboljšava.

Šta je astma?

Astma je hronična upalna bolest disajnih puteva (bronhija) obilježena preosjetljivošću (hiperreaktivnošću) na različite vanjske i unutrašnje faktore. Vanjski su faktori najčešće povezani s alergijskom reakcijom izazvanom alergenima, a unutrašnji s upalnim odgovorom imunoloških ćelija i supstancama koje one izlučuju. Najčešći unutrašnji (nealergijski) pokretači (okidači) astme su virusne infekcije (upale gornjeg disajnog sistema), hladni zrak, zagađeni zrak, fizički napor, acetilsalicilna kiselina i drugi nesteroidni protivupalni lijekovi, emocionalni stres, dim cigarete. U oba slučaja dolazi do kontrakcije glatkih mišića u stijenci bronhija, otoka sluznice bronha i povećanog stvaranja sluzi u sekrecijskim ćelijama sluznice bronhija, što dovodi do povećanog otpora strujanju zraka kroz sužene bronhe (bronhoopstrukcija). Javlja se zaduha, nadražajni kašalj, piskanje i stezanje u prsima. To je stanje važno znati prepoznati na vrijeme i započeti liječenje odmah.

Ranije se astmatski status označavao kao astma, koja, uprkos liječenju, neprekidno traje više od 24 sata, a danas kao teška opstrukcija bronhija, koja se niti nakon 60 minuta nakon započinjanja liječenja, ne poboljšava.

Simptomi astmatskog napada

Tipična slika astmatskog napada započinje nadražajnim kašljem bez iskašljaja, stezanjem u prsima, osjećajem gušenja, bolesnik se bori za zrak, postaje zabrinut, jer uprkos najvećim naporima ne uspijeva doći do dovoljne količine zraka za disanje, osjeća da ne može raširiti prsni koš. Uznemiren i prestrašen traži položaj koji bi mu olakšao disanje. Ako je u krevetu, naginje se naprijed, sjeda s rukama oslonjenim na madrac da bi ramena visoko održao. Ako stoji, uplašeno se okreće tražeći zrak, naginje se kroz prozor, ili opkoračivši stolicu, grčevito stežući naslon, kao da želi poboljšati rad pomoćnih disajnih mišića. Lice bolesnika je cijanotično, blijedo ili sivo, orošeno hladnim znojem, s iskolačenim, ustrašenim očima. Kako ne može govoriti, jaukanjem poziva u pomoć. Pomoćni udisajni vratni mišići, mišići prsne i trbušne stijenke su kontrahirani, a prsni koš je kao fiksiran u raširenom položaju. Udah je površan, kratak i jako ograničen, a onda se ta mala količina udahnutog zraka odmah, bez stanke, uz veliki napor izdiše, uz čujno piskanje, koje je izraz velikog napora da bi se zrak izdahnuo kroz sužene disajne puteve.

Pretrage i nalazi

Zbog smanjenja nivoa kiseonika u krvi dolazi do poremećaja svijesti bolesnika (psihička i fizička uznemirenost, pospanost, smetenost), frekvencija pulsa je preko 120/min, izražen je paradoksni puls (jači puls za vrijeme izdaha, a slabiji pri udahu), disanje je površno, ubrzano (frekvencija iznad 30/min). Prilikom pregleda, ljekar slušanjem disanje gotovo ne čuje. Opstrukcija disajnih puteva se može objektivizovati mjeračem vršnog protoka zraka (engl. peak flow meter) ili spirometrijom, mjerenjem forsiranog izdisajnog volumena u prvoj sekundi (engl. forced expiratory volume in the first second; FEV1). Pulsnim oksimetrom dobiju se vrijednosti, najčešće, ispod 90%, što zahtijeva što raniju gasnu analizu arterijske krvi.

Liječenje astmatskog napada

Liječenje astmatskog napada započinje hitnom primjenom kiseonika, visokih doza brzo djelujućih bronhodilatatora (salbutamol) u obliku inhalacija putem raspršivača ili zračne komorice (dva do četiri potiska svakih 20 minuta u prvom satu) i sistemskih kortikosteroida u infuzijama. Ako nema poboljšanja može se primijeniti drugi brzo djelujući bronhodilatator (ipratropijev bromid) preko zračne komorice. Mogu se dati i ampule s ipratropij bromidom/salbutamolom za primjenu putem inhalatora ili ventilatora s intermitentnim pozitivnim pritiskom. Adrenalin se ne daje kod astmatskog napada, osim ako bronhoopstrukcija nije posljedica anafilaktične reakcije. Ukoliko dosadašnje liječenje ne dovodi do poboljšanja, primjenjuje se neinvazivna ili invazivna mehanička ventilacija. Smrtnost takvih bolesnika na mehaničkoj ventilaciji je oko 20%.

Zašto dolazi do astmatskog napada?

Nije poznato zašto kod nekih bolesnika u određenom trenutku dolazi do astmatskog napada. Veći rizik za taj najteži oblik astme imaju:

• bolesnici koji se redovito ne kontrolišu kod lijekara i njihova astma nije kontrolisana,
• bolenici koji su bili u kontaktu s alergenom ili su bili izloženi iritansu za njihovu astmu,
• bolesnici kod kojih je potvrđena alergija na hranu,
• bolesnici koji su ranije imali astmatski napad,
• bolesnici koji su ranije liječeni mehaničkom ventilacijom zbog astmatskog napada,
• bolesnici koji su bolnički liječeni ili zatražili hitnu ljekarsku pomoć zbog pogoršanja astme, u prethodnih 12 mjeseci,
• bolesnici koji trenutno ne uzimaju inhalacijske kortikosteroide,
• bolesnici koji uzimaju ili su nedavno uzimali kortikosteroide u obliku tableta,
• bolesnici koji su “predozirani” s brzo djelujućim bronhodilatatorom (jedan raspršivač salbutamola mjesečno),
• bolesnici s čestim noćnim simptomima astme,
• bolesnici koji boluju od psihijatrijske bolesti ili imaju određene psihosocijalne teškoće.

Može li se spriječiti astmatski napad?

Nije moguće spriječiti sve astmatske napade. No, moguće je preduzeti neke korake kako bi vjerovatnost njihova nastupa bila manja:

• uzimati lijekove tačno po preporukama ljekara (u prvom redu inhalacijski kortikosteroidi),
• izbjegavati alergene (prašina, polen, dlake) i iritanse (dimovi, pare, mirisi, hladni zrak, hemikalije na radnom mjestu),
• izbjegavati teže fizičke napore, kod astme uzrokovane naporom,
• konsultovati se s ljekarom o mogućnosti otkrivanja faktora koji bi mogli dovesti do astmatskog napada,
• redovno koristiti mjerač vršnog protoka zraka i postupiti po uputstvima, ako su vrijednosti vršnog, izdisajnog protoka zraka (engl. peak expiratory flow; PEF) niže od normalnih, čak ako simptomi astme i nisu izraženi,
• odlaziti redovno na kontrolne ljekarske preglede, kako bi znali da je astma kontrolisana i da se lijekovi za astmu koriste pravilno,
• ljekar astmatičaru mora biti oslonac, pružajući mu sigurnost ohrabrujućim stavom, posebno ako bolesnik ima iskustvo teških napada astme,

Ipak, kod određenog broja bolesnika provokacijski faktor za astmatski napad ostaje nepoznat.

Broj astmatskih napada je u posljednjih 15 do 20 godina značajno pao, otkako se liječenje provodi prema smjernicama globalne inicijative za astmu (engl. Global Initiative for Asthma; GINA). Tome je doprinio i veliki broj novih lijekova, redovna edukacija bolesnika i provođenje ličnog protivastmatskog plana. Uprkos tome, astmatski napad se može dogoditi te je potrebno uvijek ukazivati na ovaj najteži oblik astme.

Tekst preuzet s plivazdravlje.hr