Šta su to aritmije i koje vrste postoje?

Poremećaji srčanog ritma podjednako su zastupljeni u svim životnim dobima čineći značajan globalni problem.

Aritimije, tj. poremećaje srčanog ritma, možemo podijeliti na supraventrikulske i ventrikulske, zavisno od toga iz koje srčane komore dolaze. Tako supraventrikulske aritmije potiču iz pretkomore srca, dok ventrikulske aritmije potiču iz srčane komore. Mogu uzrokovati niz različitih simptoma poput osjećaja ubrzanog rada srca, preskakanja srca, bolova u prsima, vrtoglavice, omaglice ili otežanog disanja.

Poremećaji srčanog ritma podjednako su zastupljeni u svim životnim dobima čineći značajan globalni problem, ali ipak treba napomenuti kako supraventrikulski poremećaji ritma predominiraju u mlađoj životnoj dobi, dok su ventrikulski poremećaji ritma češći u starijoj životnoj dobi.

Kako nastaju aritmije?

Srčana frekvencija sporija od referentnog intervala naziva se bradikardijom, a brža tahikardijom.

Fiziološki normalan srčani impuls nastaje u sinoatrijskom (SA) čvoru koji se nalazi u gornjem dijelu desne pretkomore, a funkcionalno predstavlja prirodnog predvodnika rada srca (prirodni „pacemaker“). Na sam rad sinoatrijskog čvora, a time i srca, utiče ponajviše autonomni (nezavisni) živčani sistem, ali i cirkulirajući hormoni.

Srčani se impuls potom živčanim vlaknima prenosi preko preostalog dijela pretkomori do atrioventrikularnog (AV) čvora na samoj granici pretkomori i komori. AV čvor je iznimno bitna anatomska struktura koja usporava provođenje srčanog impulsa i na taj način omogućava adekvatno punjenje komore krvi. Nakon toga se impuls prenosi putem Hisovog snopa koji se razdvaja na lijevu i desnu granu, a na kraju svaka od njih u brojna Purkinjeova vlakna koja završavaju na samim mišićnim vlaknima srca dovodeći na taj način do kontrakcije srca i pumpanja krvi u glavnu arteriju – aortu – putem koje se ista distribuiše dalje po svim tkivima našeg organizma.

Ukoliko se sve odvija opisanim fiziološkim putem tada kažemo da se radi o normalnom, sinusnom ritmu. Normalna srčana frekvencija se kreće otprilike od 60-100 otkucaja u jednoj minuti. Sve sporije oblike srčane frekvencije od referentnog intervala nazivamo bradikardijom, a brže tahikardijom.

Supraventrikulski poremećaji ritma

U supraventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:

• Supraventrikulske ekstrasistole– predstavljaju preuranjeni srčani impuls koji dovodi do preuranjene kontrakcije pretkomore. Mogu uzrokovati razne tegobe, ali u načelu su bezopasne, a mogu se naći i kod zdravih ljudi.
• Fibrilacija i undulacija atrija– najčešća aritmija današnjice (više od 1 posto opšte populacije) čija pojavnost raste s dobi (više od 20 posto kod osoba starijih od 80 godina života). Nastaje zbog haotičnog izbijanja ili kruženja impulsa u pretkomorama koje uzrokuje neadekvatnu kontrakciju istih, što za posljedicu može imati nastanak krvnog ugruška u šupljini istih i potencijalno uzrokovati komplikaciju kao na primjer moždani udar. Zbog toga se osim specifične terapije, koristi i antikoagulantna terapija radi prevencije opisanih komplikacija.
• Supraventrikulske tahikardije („kružne“)– karakteristične za mlađu dob. Nastaju zbog postojanja urođenog snopa bilo u AV čvoru ili snopa koji povezuje pretkomore i komore mimo normalnog provodnog sistema srca zbog kojih dolazi do tzv. „kruženja“ impulsa. Uz tipičnu kliničku sliku, karakteristično je da se mogu prekinuti raznim manevrima (masiranje karotidnog sinusa, gutljaj hladne vode, zadržavanje zraka nakon dubokog udaha uz forsirano napinjanje trbušne stijenke) ili lijekovima koji usporavaju provođenje kroz AV čvor.

Ventrikulski poremećaji ritma

U ventrikulske poremećaje ritma ubrajamo:

• Ventrikulske ekstrasistole – ekvivalent supraventrikulskim ekstrasistolama. Češće su simptomatske, a ukoliko perzistiraju u značajnom broju dugoročno mogu dovesti do slabljenja srčanog mišića (kardiomiopatija).
• Ventrikulska tahikardija – potencijalno životno ugrožavajuća aritmija. Zahtjeva hitno liječenje, koja uključuje terapiju antiaritmicima ili kardioverziju/defibrilaciju u akutnoj fazi, odnosno ugradnju kardioverter-defibrilatora i ablacijsko liječenje u kroničnoj fazi. Česte kod bolesnika s infarktom miokarda i kardiomiopatijama.
• Ventrikulska fibrilacija – uzrokuje srčani zastoj za svega nekoliko sekundi. Jedina terapija je brza i pravovremena isporuka defibrilacijskog šoka (kardiopulmonalna reanimacija „kupuje“ vrijeme do istog).

Kako se aritmije prepoznaju?

Ključna pretraga u dijagnostici aritmija jest 12-kanalni EKG, a dodatna obrada uključuje 24h-tni holter EKG, ergometriju i ehokardiografiju.

Kod poremećaja srčanog ritma je potrebna detaljna obrada bolesnika. Osnova svega je kvalitetna anamneza i fizikalni pregled bolesnika. Ključna pretraga u dijagnostici je 12-kanalni elektrokardiogram (EKG), pogotovo ukoliko je isti sniman za vrijeme pojave aritmije ili barem simptoma. Dodatna obrada uključuje 24h-tni holter EKG, test opterećenja (ergometrija) i ultrazvuk srca, tj. ehokardiografija.

Ukoliko navedenom obradom nije utvrđen jasni uzrok tegobama, a i dalje postoji visoka klinička sumnja da se radi o nekom od poremećaja srčanog ritma, moguće je učiniti elektrofiziološko ispitivanje. To je zahvat kojim se putem perifernih velikih vena (najčešće vene prepona) postavljaju dijagnostički kateteri u srce te se u kontrolisanim uslovima pokušava izazvati klinička aritmija. Ukoliko se ona izazove, u istom aktu se postavlja definitivna dijagnoza te na osnovu iste određuje dalja strategija liječenja. Od dijagnostičkih metoda su nam na još raspolaganju ugradnja tzv. „loop recorder“ (kontinuirani snimač električne aktivnosti srca s maksimalnim vremenom praćenja u trajanju od oko tri godine).

Kako se aritmija liječi?

Kod planiranja ablacijskog postupka izuzetno je važna dobra selekcija bolesnika od strane nadležnog kardiologa-aritmologa.

Dugi niz godina su temelj liječenja aritmija bili lijekovi, no napredak savremene medicine iznjedrio je nove terapijske mogućnosti, prvenstveno ablacijsko liječenje radiofrekventnom energijom odnosno krioenergijom uz koji je postignut izvanredan uspjeh u liječenju svih vrsta poremećaja srčanog ritma. Dakako, treba reći da je kod planiranja ablacijskog postupka jako važna dobra selekcija bolesnika od strane nadležnog kardiologa-aritmologa. Takođe treba imati na umu da se radi o invazivnom postupku koji, osim očigledne koristi, nosi i potencijalno štetne učinke zbog čega je od velike važnosti objasniti bolesniku ukupan postupak te uzajamno s bolesnikom donijeti odluku o konačnoj vrsti liječenja.

Kad govorimo o supraventrikulskim poremećajima srčanog ritma, najveća stopa izlječenja se postiže nakon ablacijskog postupka kod kružnih tahikardija (kreće se od 95-98 posto), dok je nešto manja uspješnost kod fibrilacije atrija (do 80 posto), što se objašnjava činjenicom da postoji više izvora same aritmije, a kod navedenog postupka ablira se supstrat samo jednog potencijalnog izvora – ušće plućnih vena.

Nadalje, kod ventrikulskih poremećaja srčanog ritma svakako treba reći da se radi o kompleksnijim procedurama s manjom stopom uspjeha, uz nešto veći broj komplikacija. Ova činjenica nije iznenađujuća budući da se većinom radi o bolesnicima sa strukturnom bolešću srca kod kojih je drugi vid liječenja prethodno zakazao.

Tekst preuzet s plivazdravlje.hr