Zdrava ishrana kod šećerne bolesti

Pravilna ishrana smatra se najvećim svakodnevnim izazovom sa kojim se suočavaju osobe sa šećernom bolesti. Njena izuzetna važnost manifestuje se u činjenici da može prevagnuti kao ključan faktor u dugoročnom uspješnom liječenju.

Svijest o ozbiljnosti bolesti s jedne strane, a s druge strane znanje o brojnim mogućnostima vlastitog doprinosa glavni su podsticaji bolesniku da istraje u savladavanju tog problema. Temelj uspjeha nalazi se u nastojanju da se nastavi uživati u hrani, svakako uz određeno redukovanje nekih do sada omiljenih jela, odnosno uz istraživanje i pronalazak novih ukusnih obroka koji se mogu jesti. Takav pozitivni pristup svakako je dosta učinkovitiji od onog koji se sastoji samo od zabrana i izbjegavanja.

Zablude o ishrani kod dijabetesa

Potrebno je jasno naglasiti da pravilna ishrana u šećernoj bolesti nije neka posebna dijabetička dijeta već zapravo zdrava, uravnotežena ishrana koja se uopšteno preporučuje svim ljudima.

Puno je zabluda koje još uvijek prate uputstva o ishrani u šećernoj bolesti, a jedna je od osnovnih da se za osobe sa šećernom bolesti treba pripremati posebna hrana. Potrebno je jasno naglasiti da pravilna ishrana u šećernoj bolesti nije neka posebna dijabetička dijeta već zapravo zdrava, uravnotežena ishrana koja se uopšteno preporučuje svim ljudima. Ako postoje pogrešne navike u porodičnoj ishrani, ovo treba biti povod za zajedničko odbacivanje takvih odstupanja, ne samo zbog podrške bolesniku već na dobrobit svih članova zajednice.

Ravnotežom do ideala

U zdravoj ishrani ugljeni hidrati bi trebali biti izvor oko 50% dnevnog kalorijskog unosa.

Osnovne odrednice zdrave ishrane su u prvom redu raznolikost i umjerena kalorijska vrijednost. Ona se sastoji u uravnoteženom unosu svih hranjivih sastojaka, ugljenih hidrata, bjelančevina i masnoća, a treba biti bogata hranjivim materijama poput vitamina i minerala.

Energija se u organizmu većinom stvara iz ugljenih hidrata. U zdravoj ishrani ugljeni hidrati bi trebali biti izvor oko 50% dnevnog kalorijskog unosa. Njihovom neposrednom razgradnjom nastaje glukoza pa su upravo oni i najviše odgovorni za porast šećera u krvi tokom ishrane. Zavisno od broja molekula šećera od kojih su sastavljeni, ugljeni hidrati mogu biti jednostavni i složeni. Preporučeno je jesti u prvom redu složene ugljene hidrate.

Glavni predstavnik složenih ugljenih hidrata je škrob, a sadrže ga hljeb, tjestenina i ostali proizvodi od raznih žitarica, zatim riža te različite vrste povrća kao što su krompir ili mahunarke.

U složene ugljene hidrate spadaju i vlakna. Neprobavljiva su pa zato nemaju kalorijsku vrijednost, ali zauzimaju zasebno mjesto u ishrani. Hrana bogata vlaknima sporije se probavlja i smanjuje učinak povišenja glukoze u krvi. Vlakna nalazimo samo u namirnicama biljnog porijekla, a posebno su vrijedne cjelovite žitarice, povrće, mahunarke i voće.

Šećeri – neprijatelji ili saveznici

Jednostavni šećeri imaju jednaku sposobnost podizanja nivoa glukoze u krvi kao i složeni.

Uobičajeno je da jednostavne ugljene hidrate kao što je saharoza, fruktoza ili laktoza nazivamo još šećeri, a nalazimo ih najviše u slatkišima, voću i mliječnim proizvodima. Sve donedavno se smatralo, a znatan broj ljudi i danas još uvijek misli da su jednostavni šećerni zabranjeni u šećernoj bolesti. Objašnjenje se nalazilo u pretpostavci da se oni lako probavljaju i brže i više dižu nivoe glukoze u krvi. To se pokazalo netačnim jer taj učinak u najvećoj mjeri ne zavisi od vrste ugljenih hirata u obroku nego od njihove količine.

Jednostavni šećeri imaju zapravo sličnu sposobnost podizanja nivoe glukoze u krvi kao i složeni. Savremene smjernice tako dopuštaju osobama sa šećernom bolesti uzimanje slatkiša, ali svakako u umjerenim količinama i uz ograničenje da to treba biti u skladu sa ostatkom obroka u kojem treba smanjiti za odgovarajuću količinu druge izvore ugljenih hidrata.

Bjelančevine – vrijedni pomagači

Bjelančevine trebaju podmiriti oko 20% ukupnih dnevnih potreba. Glavni izvori bjelančevina u ishrani su meso, riba, jaja, mlijeko i mahunarke. Iako neke dijete s višim udjelom bjelančevina mogu dovesti do određenih kratkoročnih koristi poput bržeg gubitka težine, takva ishrana se ipak uopšteno ne preporuča. Osnovna zamjerka je u tome što hrana bogata bjelančevinama većinom sadrži i viši udio masnoća pa to dovodi do njihovog pretjeranog unosa. Mora se znati da višak bjelančevina u ishrani može doprinijeti i slabljenju bubrežne funkcije u bolesnika sa šećernom bolesti.

Masnoće – nužno zlo?

Za osobe sa šećernom bolesti vrijede iste preporuke kao i za svakoga: jesti žitarice s puno voća i povrća, a malo masnoća, soli i šećera.

Masnoće se preporučuju u maksimalnim količinama do oko 30% dnevnog unosa. Vrlo su bogate energijom. Osim ukupne količine, vrlo je važna vrsta masnoća koja se jede. Preporučljivo je većinu potreba podmirivati nezasićenim masnim kiselinama. Višestruko nezasićene masti nalazimo u biljnim uljima kao što je suncokretovo, sojino ili kukuruzno, a vrlo vrijedne jednostruko nezasićene masti u maslinovom ulju ili bademima.

U povoljnom učinku na razinu masnoća u krvi posebno se ističu omega-3-masne kiseline iz ribe. Zasićene masti najviše su odgovorne za porast lošeg holesterola u krvi, a nalazimo ih u namirnicama životinjskog porijekla, posebno crvenom mesu, mliječnim proizvodima, svinjskoj masti i nekim vrstama ulja, kao što je palmino.

Još opasnije su takozvane transmasne kiseline koje obično nastaju industrijskom preradom namirnica i moralo bi ih se u potpunosti izbjegavati.

Sažeto, za osobe sa šećernom bolesti vrijede iste preporuke kao i za svakoga: jesti žitarice s puno voća i povrća, a malo masnoća, soli i šećera.

Tekst preuzet s plivazdravlje.hr