PTSP – Posttraumatski stresni poremećaj
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP; pe-te-es-pe) je mentalni poremećaj koji se može javiti nakon izlaganja zastrašujućem, opasnom, ugrožavajućem stresnom događaju.
Osobe koje imaju ovakva iskustva mogu trpiti tegobe poput stalne zaokupljenosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem na javi ili tokom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj. Tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju i zakazivanje u funkcionisanju u različitim životnim područjima.
Što je to traumatičan događaj?
Traumatičan događaj je izloženost stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom povređivanju ili nasilju bilo direktnim doživljavanjem, ličnim svjedočenjem događaju/ima koji su se dogodili drugima ili saznanjem da su se događaji dogodili članu porodice ili bliskom prijatelju (nasilni čin ili nesretni slučaj). Primjeri takvih događaja su borbe u ratnoj zoni, oružani napadi, pljačke, silovanje, prirodne katastrofe.
Koje su moguće reakcije na izlaganje psihološkoj traumi?
Neposredna posttraumatska reakcija je normalna reakcija na abnormalnu situaciju. Poljuljan osjećaj sigurnosti i povjerenja, unutrašnje uznemirenje, strah, nedostatak emocionalnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem i/ili nemogućnost da se prestane misliti o događaju iskusi gotovo svako nakon izlaganja traumatičnom događaju. Većina ljudi se uspijeva vratiti u ravnotežu u relativno kratkom vremenu, reakcije se povlače nakon nekoliko dana.
Šta je to psihološka prva pomoć?
Neće svakome ko je doživio traumatičan događaj biti potrebna psihološka prva pomoć (PPP), ali osobe koje su doživjele stres mogu od ovakve neposredne vrste pomaganja imati koristi, dok će rijetkima trebati specifična stručna pomoć. U okviru PPP se pruža nespecifična pomoć čiji su ključni elementi: kontakt i uključenost; sigurnost i ugodnost; stabilizacija i umirivanje; prikupljanje informacija; praktična pomoć u zadovoljenju neposrednih potreba; povezivanje sa članovima porodice, prijateljima, zajednicom; pružanje informacija i povezivanje sa službama.
Ko obolijeva od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a)?
Kada se čuje za PTSP, većina ljudi pomisli na ratne veterane ili vojnike, no činjenica jest da od PTSP-a može oboljeti svako ko je iskusio traumatičan događaj. S druge strane, često se misli da svi reaguju na traumatične događaje na isti način i da svima treba stručna pomoć što takođe, nije tačno. Ponekad se čuje da tegobe imaju samo slabi ljudi.
Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, zavisi i od kombinacije rizičnih faktora i faktora otpornosti. Neki od njih su prisutni prije traume, neki su vezani za samu traumu, a neki povećavaju rizik obolijevanja nakon izlaganja traumi.
Koje tegobe imaju osobe s PTSP-om?
Simptomi PTSP-a se javljaju najčešće tokom prva tri mjeseca nakon traume, ali je moguće da prođu mjeseci i godine do javljanja simptoma što se događa znatno rjeđe. Ukoliko tegobe traju mjesec dana ili duže, psihološka ravnoteža se ne uspostavlja i osoba zakazuje u funkcionisanju u većini životnih uloga.
Simptomi PTSP-a su obuhvaćeni trima grupama simptoma:
- Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja: nametljive snažne slike ili sjećanja povezana sa traumatičnim iskustvom tako da osoba pritom ima osjećaj kao da ovdje i sada ponovno proživljava isto i/ili uznemirujući snovi koji su dijelom ili u potpunosti povezani sa traumatičnim iskustvom.
- Izbjegavanje: nastojanja da se izbjegnu unutrašnji podsjetnici na iskustvo traume (npr. misli, osjećaji i fizičke senzacije) i/ili vanjski podsjetnici na to iskustvo (npr. ljudi, mjesta, razgovori, stvari, aktivnosti i situacije).
- Doživljaj sadašnje prijetnje i ugrožavanja: pretjerana uzbuđenost i stalni oprez i/ili stalna napetost, nervoza i niski prag tolerancije na frustraciju („kratki fitilj“, osoba „lako plane“).
Intenzivna i dugotrajna izloženost traumatičnim događajima, u kombinaciji s drugim rizičnim faktore uz navedene ključne simptome PTSP-a, može dovesti i do poremećaja u regulaciji/kontroli emocionalnog reagovanja, negativnog doživljavanja samoga sebe i poremećaja u odnosima s drugim ljudima. Tada govorimo o kompleksnom PTSP-u.
Gotovo 80% osoba s PTSP-om ima najmanje još jedan mentalni poremećaj, najčešće depresiju i zloupotrebu ili zavisnost (najčešće od alkohola, tableta za smirenje i dr).
Treba li se osoba s PTSP-om potražiti pomoć?
Osoba koja ima neke od navedenih tegoba treba što prije potražiti stručnu pomoć iz nekoliko razloga. Jedan od njih je pravilna procjena: izlaganja psihičkoj traumi, rizičnih i zaštitnih faktora, opasnosti osobe za sebe i druge, težine simptoma i dijagnostičke procjene, medicinskog i funkcionalnog statusa i komorbiditeta. Nakon ovako provedene procjene se odlučuje o modalitetima liječenja. Neke osobe neće trebati specifično liječenje, dok će s druge strane, nekima biti preporučeno hitno bolničko liječenje, a većini pacijenata neki od vidova liječenja koje je moguće provoditi ambulantno ili kroz programe dnevnih bolnica.
Kako se liječi PTSP?
Psihoterapijske intervencije za PTSP koje imaju najveću naučnu podlogu mogu se široko obuhvatiti kategorijom psihoterapije usmjerene na traumu ili tehnike doziranog izlaganja stresu. Psihoterapije usmjerene na traumu se odnose na široki raspon kognitivno-bihejvioralnih tehnika koje uključuju izlaganje i/ili kognitivno restrukturisanje (produženo izlaganje, terapija kognitivnog procesiranja i desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju). Obično se kombinuju sa vještinama ovladavanja anksioznošću/smanjenja stresa koje su usmjerene specifično na olakšavanje tegoba PTSP-a. Psihoedukacija je sljedeći važan segment svih intervencija.
Psihofarmakoterapija za PTSP se provodi u saradničkom odnosu između pacijenta i terapeuta. Ukoliko je moguće, nastoji se primjenjivati jedna vrsta lijeka, a lijekovi izbora za liječenje PTSP-a su antidepresivi koji imaju efekat na ključne simptome poremećaja. Ukoliko su potrebni drugi lijekovi dodaju se stabilizatori raspoloženja posebno kod onih koji teško podnose frustraciju, često mijenjaju raspoloženje i impulsivni su. Antipsihotici novije generacije se uvode kod pacijenta koji pate od tvrdokornih tegoba poput nesanice, pojačane pobuđenosti, nepovjerljivosti i sumnjičavosti, straha, te intenzivnih ponovnih proživljavanja. Lijekovi za spavanje se mogu dati u razdobljima pogoršanja (maksimalno do 4 sedmice). Primjenu lijekova za smirenje ne preporučuju savremene terapijske smjernice, upravo suprotno, preporuka je protiv uzimanja ovih sredstava zbog kratkoročnih i dugoročnih štetnih posljedica.
Tekst preuzet s plivazdravlje.hr