Parkinsonova bolest i kvalitet života

Parkinsonova bolest je druga najčešća neurodegenerativna bolest koja nastaje zbog gubitka ili degeneracije nervnih stanica u dijelu mozgu koje se naziva „supstantia nigra“, a koje su zadužene za proizvodnju neuroprenosnika dopamina.

Simptomi Parkinsove bolesti

Glavni simptomi Parkisonove bolesti koje bolesnici primjećuju su bradikinezija (usporene radnje, otežano započinjanje pokreta, blokiranje kretnji, osiromašenje spontanih pokreta, oslabljena mimika lica), rigor (povišen tonus, ukočenost mišića, odnosno povišen otpor mišića pri izvođenju pasivnih pokreta), akinetički tremor (drhtanje u mirovanju i to najčešće ruku, poput pokreta brojanja novca, a moguće i nogu i brade; pojačava se pri emocionalnom stresu) te gubitak posturalnih refleksa (nemogućnost održavanja posture tijela, nestabilnost u hodu). U svim stadijima bolesti mogu se pojaviti i tzv. nemotorički simptomi bolesti: oštećenje njuha, oštećenje autonomnih funkcija (mokraćna urgencija i inkontinencija, opstipacija, konstipacija, erektilna disfunkcija), depresija i anksioznost, tegobe sa spavanjem (produženo dnevno spavanje, nesanica, otežano održavanje sna), oštećenje pažnje i kognitivnih funkcija do demencije, halucinacije i smetnje vida.

Osnovni pristup liječenju

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko, što znači da se dostupnim preparatima pokušava kontrolisati motoričke simptome te na taj način uticati na kvalitet života oboljelog. U uznapredovaloj fazi bolesti te kod slabog odgovora na terapiju, osim liječenja kombinovanjem antiparkinsonika (tableta) različitog načina djelovanja u obzir dolazi i razmatranje liječenja invazivnim metodama: neurohirurškim postupcima, duo-dopa pumpom, apomorfinskim injekcijama i pumpom. Stalna fizikalna terapija, vježbe i ostali oblici fizičke aktivnosti (tai chi, ples, pilates ili joga) su izuzetno bitni – ne samo radi popravljanja psihofizičkog stanja bolesnika, snage bolesnika, pokretljivosti i izdržljivosti, nego u svrhu dokazanog usporavanja napredovanja bolesti.

Svakako treba ostati aktivan i ne izolovati se, nego prigrliti porodicu i prijatelje. Uz to je nužna i terapija glasa, radna terapija, a ponekad i tretman adekvatno edukovanog psihologa koji može pomoći oboljelom i čitavoj porodici kako bi se ostvario što kvalitetniji život. Iako je težak trenutak za oboljele (a i članove porodice) kad im se kaže „Vi imate Parkinsonovu bolest“, bolesnici uz mentorstvo (a i partnersko-timski rad s multidisciplinarnim timom – ljekarima, sestrama, fizijatrima, logopedima, psiholozima edukovanim za takve bolesti i drugim stručnjacima) trebaju djelovati s ciljem nastavka vođenja jednako kvalitetnog života kao što je bio i prije.

Poboljšanje kvaliteta života kod osoba s Parkinsonovom bolešću

Dijagnoza Parkinsonove bolesti (ili bilo koje druge bolesti) ne smije definisati ni osobu, a niti porodicu, nego njene osnovne vrijednosti. Bolesnici s Parkinsonovom bolešću obično nastavljaju voditi aktivan i ispunjen život. Dijeliti životni put i iskustva oboljelima od Parkinsonove bolesti s nekim svakako olakšava kročenje po njemu. Jedan od načina kako podijeliti svoj put je učlanjivanje u neku od udruženja za oboljele od Parkinsonove bolesti, a korisna su i samoinicijativna okupljanja i druženja. Aktivno učestvovanje u radu nekog drugog udruženja će svakako pomoći izvlačenju iz izolacije, a uz to može smanjiti anksioznost i depresiju, te poboljšati kvalitet života i osjećaj korisnosti.

Upravo spomenuti osjećaj korisnosti (ne samo za sebe nego i za druge) svojim savjetom i iskustvom je ispunjavajući, jer svi smo različiti, a i naša životna iskustva su različita, stoga je svako iskustvo uvijek dobrodošlo. Podrška koju bolesnik dobiva od tima zdravstvenih radnika pri udružuenju, te istovremeno dobra saradnja bolesnika može pridonijeti boljoj edukaciji o bolesti, o kontroli simptoma i liječenju bolesti. Kod postavljanja dijagnoze je već prisutna briga, frustracije i anksioznost, ali upoznavanje simptoma i edukacija o bolesti, nuspojavama lijekova i kako se nositi s bolešću će pomoći u smanjivanju anksioznosti.

Prepoznavanje i razumijevanje koji simptom je, a koji nije dio bolesti uveliko olakšava život s Parkinsonovom bolešću. Kod pravilne edukacije o bolesti olakšavaju se sve nedoumice i moguće prepreke kod svakodnevnog života. Kad nešto poznajemo, onda se toga manje i bojimo. Briga za mentalno zdravlje i emocionalno blagostanje, kvalitetna i raznovrsna prehrana, dobar san, svjesnost o vremenu uzimanja lijekova, te prepoznavanje nuspojava su isto tako vitalni parametri. Treba paziti na pravo vrijeme uzimanja lijekova koje se mijenja kako bolest napreduje, pa je stoga potrebno izgraditi blizak timski odnos s ljekarom koji vodi računa o oboljeloj osobi, jer upravo ta podešavanja terapije poboljšavaju kvalitet života. U zapadnim zemljama je ovakav način ponašanja prihvaćen i uobičajen, ljudi su za to zainteresirani, što kod nas još nije prisutno u dovoljnoj mjeri.

Zaključak

Poboljšanje kvaliteta života je najviše u rukama oboljelog, a ljekari i svi drugi su tu da mu u tome pomognu. Bolesnici moraju imati volju i želju za napretkom, a mi svi zajedno ćemo im pomoći i dati dodatnu snagu da se bore i nose s bolešću i što kvalitetnije živi s njom. Iako nema postojećeg brzo-djelujućeg lijeka i izliječenja, s optimizmom i pozitivnim stavom se može puno toga napraviti.

Tekst preuzet s plivazdravlje.hr