Reumatoidni artritis

Reumatoidni artritis je bolest u čijoj se osnovi nastanka nalazi upala, te se iz tog razloga artritis ubraja u upalne reumatske bolesti. Pogađa žene dva do tri puta češće od muškaraca, najčešće od treće do pete decenije života.

Simptomi reumatoidnog artritisa

Početni simptomi reumatoidnog artritisa su različiti, ali najčešće uključuju bol (artralgiju) u zglobovima šaka i stopala, nakon čega slijedi oticanje malih zglobova šaka i stopala. Otok je odraz nakupljanja izljeva i upalnih stanica u zglobnim pukotinama. Uprkos činjenici da se reumatoidni artritis smatra oboljenjem kostiju i zglobova, ova bolest je sistemska bolest, odnosno zbog svoje upalne i autoimune prirode može zahvatiti sve organske sisteme u organizmu. Najčešći ekstraartikularni simptomi bolesti uključuju promjene na plućima (intersticijska bolest pluća), srcu, koži, mozgu i nervnom sistemu. Sama bolest je zapravo uzrokovana neravnotežom upalnih i protivupalnih molekula koji postoje u ljudskom tijelu. Određene osobe sa genetskom predispozicijom i određenim drugim štetnim faktorima pate od artritisa. Do danas se još uvijek ne može predvidjeti ko će oboljeti, a ko neće dobiti upalni artritis – reumatoidni artritis.

Oblici reumatoidnog artritisa

Bolest može biti blaga, umjerena i teška, a težina se povećava u zavisnosti od stope pogoršanja simptoma zglobova tokom vremena. Najgora klinička slika je kod pacijenata kod kojih veliki broj zglobova otekne i zaboli ih u kratkom vremenskom roku (npr. za samo nekoliko mjeseci od pojave prvih simptoma). Agresivna i teška klinička slika javlja se kod 10-15% pacijenata dok većina ostalih ima blagi ili umjereni tok, što znači da će se njihovi simptomi razvijati godinama i ne bi trebali ostaviti trajnu i nepopravljivu štetu ako se bolest liječi na vrijeme.

Dijagnoza

Dijagnoza upalnog artritisa postavlja se na osnovu nekoliko elemenata. Nije svaki bol u zglobovima automatski upalni artritis. Tipična klinička slika uključuje pojavu bolova, ali i oticanje pojedinih malih zglobova šaka (najčešće metakarpofalangealnih) i zglobova (radiokarpalnih) zglobova. Otoci perifernih zglobova su obično simetrični. Drugi zglobovi tijela takođe mogu biti zahvaćeni iako su ruke i stopala uobičajena mjesta artritisa. Jutarnja ukočenost ruku ili cijelog tijela je čest rani simptom upalnog artritisa.

Upalne promjene na zglobovima mogu biti blage i nikada ne oštećuju kosti u zglobovima, a ponekad i kod težih oblika bolesti mogu dovesti do oštećenja – erozije. Erozije su nepopravljiva oštećenja kostiju i dovode do poremećaja funkcije i pokretljivosti kostiju i zglobova. Na taj način dolazi do invaliditeta kod neliječenih pacijenata.

Klinički pregled zglobova je izuzetno važan za dijagnozu i sljedeći korak je određivanje laboratorijskih pretraga. Parametri akutne upale (sedimentacija eritrocita – SE i C-reaktivni protein – CRP) su najčešće povišeni u aktivnoj fazi. Od specifičnih laboratorijskih testova, pozitivni su reumatoidni faktor (RF) i antitijela na ciklične citrulirane peptide (CCP). Ova antitijela mogu ostati povišena tokom cijele bolesti i liječenja i ne očekuje se da će potpuno nestati. Radiološki snimci nam daju uvid u stanje koštanog dijela šaka i stopala. Ultrazvučni pregled omogućava uvid u mekotkivni dio zgloba, a uz pomoć kolor doplera može se utvrditi postojanje upale. Ponekad se koristi magnetna rezonanca, ali mnogo rjeđe nego kod drugih mišićno-koštanih bolesti.

Liječenje reumatoidnog artritisa

Liječenje pacijenata sa reumatoidnim artritisom je multidisciplinarno, odnosno uključuje ljekare više različitih struka. Najvažniji su reumatolozi, a veliku ulogu imaju i specijalisti fizikalne medicine, ali i doktori porodične medicine. Ortopedi i traumatolozi povremeno mogu pomoći pacijentima kod hirurških intervencija. Najčešće se kod uznapredovalih oblika bolesti razmišlja o toaletima zglobnih prostora i zamjeni zgloba endoprotezom.

Farmakološko liječenje reumatoidnog artritisa mijenjalo se tokom godina i prilagođavalo se strategiji koja zagovara da agresivnije liječenje u ranim stadijumima bolesti doprinosi boljoj prognozi bolesti na dugi rok. Lijekovi koji se koriste u liječenju uključuju nesteroidne antireumatske lijekove (lokalne i oralne), glukokortikoide i antireumatske lijekove koji modifikuju bolest (DMARD). Nakon neefikasnosti jedne linije tretmana, prelazi se na drugu liniju. Biološki i ciljani sintetički lijekovi (blokatori citokina i intracelularnih signalnih puteva) spadaju u grupu modernih i „pametnih“ lijekova za liječenje upalnog artritisa. Savremeni lijekovi iz grupe bioloških lijekova značajno su doprinijeli liječenju pacijenata sa reumatoidnim artritisom i povećali broj pacijenata koji su postigli povoljan učinak liječenja.

Nefarmakološki tretman koristi mjere bez lijekova i najčešće je ciljana fizikalna terapija (bilo ambulantna ili bolnička u banjama), te korištenje pomagala za hodanje i raznih ortoza.

Ciljevi liječenja

Cilj liječenja bolesnika sa reumatoidnim artritisom je postizanje remisije, odnosno potpunog odsustva znakova bolesti. Pacijent u remisiji nema otečene niti bolne zglobove, a laboratorijski parametri akutne upale (SE i CRP) su mu normalni. Kod pojedinih pacijenata je nemoguće postići potpunu remisiju, odnosno odsustvo bolesti, i tada se zadovoljavamo niskom aktivnošću bolesti, što je cilj vrlo blizak remisiji. Ogromna većina pacijenata postiže remisiju ili nisku aktivnost bolesti primjenom konvencionalnih bazičnih antireumatskih lijekova (DMARD), dok samo mali broj pacijenata postiže isti cilj upotrebom bioloških i ciljanih sintetičkih lijekova. U najtežim oblicima bolesti ponekad je potrebno zamijeniti jedan biološki lijek drugim, a ponekad se mijenjaju mehanizmi djelovanja lijeka, odnosno mijenja se ciljni upalni molekul/citokin na koji lijek djeluje. To dovodi do ponovnog uspostavljanja ravnoteže i postizanja remisije ili niske aktivnosti bolesti.

Kada i kada posumnjati na reumatoidni artritis?

Ljudi mlađe i srednje životne dobi (treća do peta decenija života), najčešće žene sa simetričnim bolom i oticanjem malih zglobova, prvenstveno šaka, ponekad stopala, a ponekad i drugih zglobova tijela. Problemi sa zglobovima traju nedjeljama i mjesecima i ne nestaju spontano. Patološki nalazi iz krvi koji se mogu ustanoviti su – povećan CRP i ubrzana SE, te pozitivni serološki imunološki markeri artritisa – RF i CCP. Pacijent treba da se konsultuje sa porodičnim ljekarom koji, nakon pregleda i laboratorijskog liječenja, upućuje pacijenta reumatologu ili specijalisti fizikalne medicine koji može da dopuni tretman u pravcu upalnog artritisa.

Zaključak

Upalne reumatske bolesti (i reumatoidni artritis) razlikuju se od neupalnih i mehaničkih promjena mišićno-koštanog sistema po mehanizmu nastanka, kliničkoj slici i mogućnostima liječenja. Upalni artritis zahtijeva primjenu protivupalnih lijekova i nadzor reumatologa. Bolesnici sa reumatoidnim artritisom imaju drugačiji tok bolesti, ali će pravovremeno uvođenje diferencijalne terapije lijekovima pomoći da se smanji upala i spriječi nepovratne promjene na kostima i zglobovima. Pravovremena dijagnoza i liječenje sprečavaju nastanak deformiteta kostiju, nastavak invaliditeta i omogućavaju pacijentu da svakodnevno funkcioniše bez većih mišićno-koštanih poteškoća.