Šta je štitnjača i koje su najčešće bolesti štitnjače?
Štitnjača je žlijezda koja izgleda poput leptira smještenog sprijeda, u donjoj polovini vrata, ispod grkljana, a ispred dušnika. Građena je od dva režnja koji su međusobno spojeni središnjim suženim dijelom. Svoje hormone tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) izlučuje u krv. Radom štitnjače u fiziološkim okolnostima upravljaju hipotalamus i hipofiza. U nadzoru rada štitnjače najvažnija je hipofiza koja pomoću tireotropina (TSH) potiče štitnjaču na stvaranje hormona, ali i na rast što može dovesti do povećanja štitnjače odnosno gušavosti (strume).
Hormoni štitnjače
Za stvaranje hormona štitnjače nužan je jod. Nedostatak joda u organizmu dovodi do uvećanja štitnjače (gušavosti/strume. U hranu bogatu jodom ubrajamo morsku ribu, alge, jaja, jogurt, sir i dr. Hrani koja smanjuje apsorpciju joda iz crijeva pripada karfiol, kelj, prokelj, repa, kirikiriki i dr.
Hormoni štitnjače utiču na funkciju svih organa. Bez njih nema normalnog razvoja ni rada centralnog nervnog sistema. Važni su za održavanje tjelesne temperature i održavanje normalne aktivnosti centra za disanje, kontrolu potrošnje energije i potrošnje kiseonika. Na srce djeluju tako da dovode do povećanja kontraktilnosti srčanog mišića i ubrzanja rada srca, a takođe, pojačavaju pokretljivost crijeva, utiču na pregradnju kosti, homeostazu šećera i masnoća u krvi.
Uz anamnezu i klinički pregled u dijagnostici bolesti štitnjače koriste se: TSH, ukupni i slobodni tiroksin (T4 i fT4), ukupni i slobodni trijodtironin (T3 i fT3), autoantitijela protiv tiroidne peroksidaze (anti-TPO) odnosno protiv tireoglobulina (anti-TG), antitijela na TSH receptor, ultrazvuk štitnjače uz eventualnu citološku punkciju i scintigrafija štitnjače.
Cilj liječenja je postizanje eutireoze odnosno normalizacija vrijednosti TSH i hormona štitnjače u krvi; kod hipertireoze to se postiže lijekovima koji blokiraju rad štitnjače, operativnim odstranjenjem žlijezde ili primjenom radioaktivnog joda, a kod hipotireoze nadomjesnim liječenjem (sintetski hormon levotiroksin).
Hipotireoza
Hipotireoza je stanje smanjenog stvaranja, izlučivanja i djelovanja hormona štitnjače. Može se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a posebno je česta kod starijih osoba – javlja se u 10% žena i 6% muškaraca starijih od 65 godina. Najčešći uzrok hipotireoze je hronična autoimuna upala štitnjače (Hashimotov tireoiditis) koja nastaje zbog poremećaja imunološkog sistema uz genetsku predispoziciju. Može nastati nakon liječenja hipertireoze lijekovima koji koče stvaranje hormona štitnjače ili radioaktivnim jodom ili nakon operacije štitnjače. Uzrok hipotireoze može biti i manjak joda, poremećaj u stvaranju i izlučivanju hormona štitnjače, bolest hipofize odnosno hipotalamusa, te smanjen periferni odgovor na hormone štitnjače.
S obzirom na to da hormoni štitnjače utiču na sve ćelije u tijelu, prisutni su simptomi i znakovi iz različitih organa i Sistema organa: koža je suha, nokti zadebljali i lomljivi, kosa je tanka i prorjeđuje se. S napredovanjem bolesti lice postaje podbuhlo, javlja se otok kapaka, zadebljanje jezika, glas postaje dubok, govor usporen. Javlja se hroničan umor i iscrpljenost, poremećaji nervnog sistema, poremećaji pamćenja i raspoloženja, depresija te mišićna slabost, bolovi u mišićima i zglobovima kao i zatvor. Dolazi do umjerenog povećanje tjelesne mase, uglavnom zbog zadržavanja tekućine. Kod žena dolazi do poremećaja menstrualnog ciklusa, neplodnosti, spontanih pobačaja i prijevremenih poroda, a javljaju se i smetnje libida u oba spola. Simptomi se obično razvijaju postupno. U primarnoj hipotireozi (bolest same štitnjače) vrijednost TSH je povišena, dok je kod sekundarne ili tercijarne hipotireoze (bolest hipofize ili hipotalamusa) vrijednost TSH obično snižena ili normalna, uz snižene koncentracije tiroksina (T4) u krvi.
Liječenje hipotireoze je nadomjesno – nadoknada hormona koji nedostaje. Cilj je postići nestanak simptoma i normalizaciju laboratorijskih pokazatelja. Kod nas postoji sintetski hormon – levotiroksin, koji se uzima u obliku tablete, natašte 30-45 minuta prije jela ili drugih lijekova. Doza se individualno prilagođava.
Prognoza bolesti je odlična ukoliko se nadomjesna terapija uzima redovito u dozi propisanoj od strane ljekara. Liječenje hipotireoze levotiroksinom najčešće je doživotno.
Hipertireoza
Hipertireoza je stanje pojačanog stvaranja hormona štitnjače koje dovodi do povišenog nivoa hormona štitnjače u krvi, a tireotoksikoza je širi pojam koji označava stanje povišenog nivoa hormona štitnjače u krvi. Obuhvata i pojačano stvaranje hormona, ali i druga stanja koja su praćena povišenom vrijednosti hormona štitnjače u krvi. Hipertireoza se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a posebno je česta kod žena između 20. i 50. godine života. Najčešći uzrok hipertireoze je autoimuna bolest štitnjače (Basedowljeva ili Gravesova bolest, rijetko Hashimotov tireoiditis), a ostali češći uzroci su bolesti TSH receptora: toksična multinodozna struma i toksični adenom. Do suviška hormona štitnjače dovode i subakutna upala štitnjače, tihi tireoiditis, postpartalni tireoiditis, te (rijetko) lijek amiodaron.
Bolesnici se žale na nervozu, razdražljivost, umor, lupanje srca, ispadanje kose. Uprkos pojačanom apetitu mršave. Mokrenje i stolica su učestali. Mogu se javiti poremećaji menstrualnog ciklusa i smanjen libido. Česte su promjene na očima: ukočen pogled, vlažne i sjajne oči, ispupčene očne jabučice. Srčani ritam je ubrzan, a ponekad se javlja i nepravilan ritam (osobito kod starijih osoba). Povišeni su hormoni štitnjače uz suprimiran (jako snižen) TSH. Hipertireoza se u početku liječi lijekovima (tireostaticima i beta blokatorima), a kasnije, ukoliko je potrebno, operacijom ili radioaktivnim jodom.
Eutireotična guša (struma)
Guša ili struma označava povećanu štitnjaču. Eutireotična odnosno netoksična guša je ona koja nije uzrokovana poremećajem rada štitnjače, autoimunom bolesti, upalom ili tumorom.
Najčešći uzrok endemske guše je manjak joda, a sporadične nasljeđe. Unutrašnji factor važan za razvoj guše je pol; guša je 5-10 puta češća kod žena. Od vanjskih faktora ističu se: količina joda, lijekovi, stres, infekcije i pušenje. Guša obično ne izaziva smetnje, ali ako je velika može izazvati nelagodu i stezanje u vratu, rijetko smetnje gutanja, disanja ili promuklost. Hormonski status štitnjače je uredan.
Dijagnoza guše se postavlja klinički, a ultrazvučni pregled daće uvid u veličinu štitnjače, strukturu tkiva i prisutnost čvorova. Netoksična guša se ranije liječila supresivnom terapijom levotiroksinom s ciljem snižavanja TSH uz održavanje urednih hormona štitnjače no danas se uglavnom samo prati kliničko stanje. Operativno liječenje može se provesti bilo zbog estetskih razloga ili zbog veličine guše, odnosno zbog simptoma pritiska na okolne strukture (jednjak, dušnik).
Bolest tiroidne autonomije
Bolesti tiroidne autonomije su bolesti TSH receptora i postreceptorskih struktura u štitnjači: difuzna autonomija, toksični adenom i multinodozna toksična guša. U tim bolestima sve ili neke ćelije štitnjače neprestano rastu i stvaraju višak hormona neovisno o vanjskim podražajima.
Klinička slika varira pa neki bolesnici nemaju simptoma, a neki imaju potpuno razvijenu kliničku sliku hipertireoze. Vrlo često su srčane smetnje jedini znak. Najraniji laboratorijski znak je suprimiran TSH, potom se povise T3 i fT3, a najkasnije rastu T4 i fT4. U početku se sve bolesti tiroidne autonomije liječe lijekovima kako bi došlo do normalizacije hormona štitnjače u krvi; potom se mlađe bolesnike upućuje na operaciju štitnjače, a starije na liječenje radioaktivnim jodom. Ponekad se kod starijih bolesnika preporučuje doživotno uzimanje malih doza tireostatika.
Upale štitnjače
Akutna upala
Vrlo je rijetka. Nastaje širenjem bakterija iz okoline, putem krvi ili povredom štitnjače. Prisutni su opšti znakovi upale (povišena tjelesna temperatura, opšta slabost) te lokalni znakovi: otok štitnjače, vrlo jaka bol u vratu, crvenilo i toplota kože na vratu. Upala se liječi primjenom antibiotika, a u slučaju gnojne upale i hirurški (incizija i drenaža).
Subakutna upala štitnjače – granulomatozni de Quervainov tireoiditis
Radi se o prolaznoj upali štitnjače, obično nakon blage virusne infekcije gornjih disajnih puteva. Bolest počinje pojavom umora, opšte slabosti, a zatim se pojavi bolan otok štitnjače praćen subfebrilnom temperaturom. Bol se javlja pri gutanju, a može se širiti u vrat i prema uhu. Karakteristično je nekoliko faza bolesti: prva faza-faza prolazne tireotoksikoze (snižen TSH i povišeni hormoni štitnjače) u kojoj je prisutna i jako ubrzana sedimentacija eritrocita, potom faza hipotireoze (povišen TSH, sniženi hormoni štitnjače) – najčešće prolazna, no ponekad je potrebna nadomjesna terapija, te faza opravka (eutireoza – uredan TSH i hormoni štitnjače). Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, laboratorijskih nalaza te nalaza UZV-a štitnjače uz eventualnu citološku punkciju. U prvoj fazi preporučuje se protivupalno liječenje većim dozama acetilsalicilne kiseline ili ibuprofena uz beta blokator, u težim slučajevima i kortikosteroidna terapija. Prognoza je dobra, a u 5-10% slučajeva ostaje trajna hipotireoza pa je potrebno doživotno nadomjesno liječenje (levotiroksin).
Hronična autoimuna bolest štitnjače: Hashimotova bolest, limfocitni tireoiditis
Nastaje zbog poremećaja imunološkog sistema uz genetsku predispoziciju. Većina osoba ima pozitivnu porodičnu anamnezu. Češće se javlja kod žena generativne dobi, ali se može pojaviti u bilo kojoj dobi. Glavno obilježje bolesti je autoimuna destrukcija tkiva štitnjače, pojava gušavosti sa ili bez poremećaja u samoj funkciji žlijezde (hipotireoza, rjeđe hipertireoza). Dijagnoza se postavlja nalazom pozitivnih anti-TG i anti-TPO antitijela, tipičnog nalaza UZV-a štitnjače uz eventualnu citološku punkciju. U fazi eutireoze TSH i hormoni štitnjače su uredni i u toj fazi nema simptoma (eventualno smetnje u vidu nelagode ili stezanja u vratu), a trajanjem bolesti često dolazi do razvoja hipotireoze; hipotireoza često nastupi za vrijeme trudnoće. Liječe se eventualne posljedice hronične upale, dakle hipotireoza odnosno hipertireoza.
Tumori štitnjače
Tumori štitnjače su novotvorine porijeklom iz ćelija štitnjače. Mogu biti dobroćudni ili zloćudni. Rizični faktori za pojavu zloćudnih tumora su zračenje glava i vrata te naslijeđe. Češće se javljaju u žena. Dobroćudni tumori su folikularni adenomi i adenomi Hurthleovih ćelija, a zloćudni papilarni, folikularni, medularni i anaplastički karcinom. Većina tumora je asimptomatska. Obično se tumor štitnjače javlja u obliku čvora u štitnjači ili pojavom uvećanog limfnog čvora na vratu. Medularni karcinom može dovesti do pojave proliva, crvenila ili Cushingovog sindroma. U postavljanju dijagnoze najčešće koristimo citološku punkciju čvora pod kontrolom UZV-a, a definitivna dijagnoza se postavlja histološkim pregledom. Kod dobroćudnih tumora se hirurški odstrani jedan režanj štitnjače (lobektomija), a kod zloćudnih tumora cijela štitnjača (totalna tireoidektomija) uz odstranjenje limfnih čvorova vrata (disekcija). Postoperativna hipotireoza nakon totalne tireoidektomije zbog papilarnog i folikularnog karcinoma se liječi nadomjesnom terapijom; obično se nakon nuklearno-medicinskih postupaka uzima supresivna doza levotiroksina kako bi se snizio TSH i spriječio rast tumora. U praćenju bolesnika preporučuju se redovne kontrole specijalista nuklearne medicine, UZV vrata uz eventualnu citološku punkciju, radiološka obrada, određivanje tireoglobulina, anti-TG antitijela, TSH i fT4. Prognoza papilarnih i folikularnih karcinoma je dobra; većina bolesnika preživi više od 30 godina. 70-80% bolesnika s medularnim karcinom preživi 5 godina, a 50-60% bolesnika 10 godina. Većina bolesnika s anaplastičkim karcinomom umre unutar 6 mjeseci od postavljanja dijagnoze.
Netireoidna bolest
Radi se o različitim promjenama hormona štitnjače i TSH u osoba bez bolesti štitnjače, a koje boluje od neke druge bolesti, npr. tokom akutnih odnosno hroničnih bolesti, traume, gladovanja, mentalne bolesti te kod životno ugroženih odnosno umirućih bolesnika. Liječenje nije potrebno, jer ne mijenja tok osnovne bolesti, a katkad ni nalaz hormona u krvi. Davanje levotiroksina može čak i usporiti oporavak bolesnika. Poremećaj nestaje s izlječenjem osnovne bolesti.
Tekst preuzet s plivazdravlje.hr